subota, 22.02.2014.
nikad nije kasno
Današnji dan počeo je mirno i sunčano. Kako i dolikuje suboti na Jadranu. I prisjetim se kako će uskoro godina dana otkada sam otišla i okrenula novo poglavlje u svom životu nakon 27 godina braka. Čudan osjećaj. U trenutku kada sam odlučila da idem, činilo mi se da neću moći proživiti sama ni tjedan dana. Ali, vidi čuda. Ne samo da sam još uvijek živa, već živim ljepše, bolje i sretnije nego ikada prije.
Razlog? Nitko me nije zlostavaljo, suprug nije alkoholičar, nije agresivan, nije kockar, nije problematičan ni u kom smislu, mislim da me nije ni varao, ali nije radio ni ono šta je trebao. Bila sam zapostavljena i podrazumijevana, što je za mene najgori oblik zlostavljanja. i u trenutku kada je bilo ili/ili i kada sam svijet gledala kroz zamagljeno staklo, konačno sam odlučila učiniti nešto za sebe. Teorija evolucije na djelu. Skidam kapu Darwinu. To je baš to. Najjači opstaju i idu dalje.
Danas je moje staklo na prozoru potpuno bistro. Više nije važno što kaže Vakula i je li smajlić na prognozi namršten. Ja više nisam meteopat, ja više nemam migrene, ja više nemam nikakvih problema sama sa sobom. Ja se smijem i ja sam živa.
U splitskom rodilištu na Odjelu za neonatologiju danas je bila primopredaja "brain monitor" aparata. Sudjelovala sam u sakupljanju donacija za taj aparat. Bilo je puno roditelja sasvim male dječice, nedonoščadi, kojima je ovaj aparat neophodan u prvim danima života. I oni su morali snagom svog malog tijela odmagliti staklo na prozoru svojeg nadolazećeg života. Presretna sam što sam bila dijelom ove akcije i što sam pomogla sebi i njima.
zato, kada više ne vidite kroz svoj prozor, jasno i čisto, vrijeme je da taj prozor očistite. Sami. Bez ičije pomoći. Samo ste Vi krojač svoje sreće.
- 14:51 -
petak, 21.02.2014.
svaki početak uvijek je težak
Jutros, uz prvu kavu, gledam na Dobro jutro, Hrvatska kratku reportažu o blogerima. I pomislim kako bi bilo dobro da krenem pa makar samo za sebe. A kasnije, tko zna ... Možda se priključe i ostali.
Prije par dana vratila sam se iz Italije. To je moja, odnedavno, druga omiljena država. Hrvatska je, naravno, prva. I ne mogu se oteti dojmu kako sam uvijek po povratku u laganom šoku od naše svakodnevice, iako ni ona u Italiji nije bajna. Međutim, lakoća življenja, pozitivan, hedonistički stav prema ženama, hrani i životu općenito, cijelu težinu trenutne ekonomske situacije pretvaraju u ružičasto. I ide se dalje, dan po dan, malo po malo. U svakom danu se uživa kao da je posljednji. Kako i treba biti.
Ovaj put bila sam u ribarskom mjestu Chioggia, u blizini Venecije. Prekrasan, živopisni ribarski gradić, osvojio me već prvom ulicom. Mislim da je to zasad najljepše malo mjesto koje sam vidjela. Prepuno živopisnih fasada, malih balkona s pitarima, tiramola što se protežu s jedne na drugu stranu ulice, mačke i galebovi koji zajedno razvlače ostatke ribe u blizini ribarnice, plavo nebo, kanali i ribarski brodovi. Neki drugi, nestvaran svijet.
U malom ribarskom restoranu, na tamošnjoj rivi, radi obitelj: mama i tata,kćer i zet i malena djevojčica od četiri godine koja se već uči uzimati narudžbe. Jelovnik ne nudi ništa spektakularno, cijene više nego prihvatljive za ribu i iz perspektive osobe s mora i ribljih restorana u Splitu, ručala sam raskošno, ukusno i bogato za samo 15 eura.
Pa se pitam kako je moguće da ova obitelj ima računicu u poslu koji radi jer kod nas ispada da se nikakav posao u tom smislu ne isplati, osim prodaje cipela i sunčanih naočala. Barem što se Splita tiče. Izgleda da je ključna riječ "tradicija" i obiteljski obrt koji se gradi desetljećima što je kod nas već potpuno zaboravljena kategorija. I zbog toga se u tom malom restorančiću osjećate kao da ste kod kuće, za vlastitim stolom u kuhinji i jednostavno, ne želite otići.
Željna sam ovakvih mjesta i ovakvih ljudi. Nekako mi se čini da nismo samo izgubljeni u prijevodu. Izgubljeni smo i izgubili smo se u nečemu što ne mogu definirati. A kad ćemo se vratiti tamo gdje smo već jednom bili i hoćemo li ikada, who knows, rekao bi Amore, mio.
- 18:04 -
